Freedom House izvješće Nations in Transit 2023

Freedom House izvješće Nations in Transit 2023

Matija Horvat, član Izvršnog odbora Centra za javne politike i ekonomske analize

Freedom House je američka neprofitna organizacija, tj. istraživački institut ili jednostavno – think tank sa današnjim sjedištem u Washingtonu. Osnovani su još 1941. (jedna od osnivača i prva počasna predsjednica organizacije je bila Eleanor Roosevelt, tada prva dama SAD-a), kao svojevrsni izdanak Anglo-američke doktrine intervencionizma i internacionalizma, koja je uvijek u sebi kombinirala idealistički i realistični pristup u međunarodnim odnosima. Njihov glavni zadatak je rad na obrani ljudskih prava i promicanju demokratskih promjena, s fokusom na politička prava i građanske slobode. Kroz promicanje demokracije djeluju kao katalizator slobode kroz kombinaciju analize, promicanja zapadnih vrijednosti i djelovanja. Tijekom 1970-ih počeli su sa jednim od najpoznatijih oblika djelovanja, odnosno izdavanjem godišnjeg izvješća – Freedom in the World – o stupnju demokratskih sloboda u državama i određenim spornim teritorijima diljem svijeta, kojim se želi procijeniti trenutno stanje građanskih i političkih prava i sloboda na brojčanoj ljestvici od najviše slobodnih do najmanje slobodnih. Od 1980. do 2017. objavljivali su i godišnje izvješće – Freedom of the Press – o slobodi medija, dok su se tijekom 21. stoljeća počeli baviti i sa praćenjem sloboda na internetu – Freedom of the Net. Ono što je posebno bitno za naš dio Europe i svijeta je njihovo izvješće pod imenom…

Nations in Transit 2023 – općenito o istraživanju

Naime, godišnje izvješće Nations in Transit 2023 bavi se tranzicijskim državama, tj. bivšim državama socijalističkog, odnosno komunističkog bloka te mjerenjem liberalne demokracije u istima. Neki eksperti će (možda i s pravom) reći – pa dokle ćemo se više baviti sa postkomunističkim državama i/ili njihovim nasljeđem, tj. zašto postoji potreba za posebnom designacijom – tranzicijske zemlje? O tome bi nešto mogle reći, posebno i baltičke države, koje više niti ne žele da ih se gleda kao post-sovjetske zemlje. O tome bi nešto mogla reći i Lijepa Naša, jer i mi (još uvijek) pripadamo ovome lageru, dok nas neki gledaju i kao post-jugoslavensku zemlju te nas se ponekad (unatoč članstvu u zapadnim asocijacijama) i dalje (nakon tri desetljeća) smješta u Zapadni Balkan (čak i neke tablice u analizama Freedom House-a stavljaju RH na – Balkan).

Dakle, kao što je legendarni Winston Churchill – u svojem predavanju i govoru od 5. ožujka 1946., na sveučilištu Fulton (Missouri), pod nazivom Sinews of Peace – rekao: „From Stettin in the Baltic to Trieste in the Adriatic, an iron curtain has descended across the Continent.“ Trst (ni)je bio naš te je, dakle, predstavljao granicu razvijenog i manje razvijenog svijeta ili još bitnije – granicu slobode. Takva percepcija traje i danas te se svi koji su bili istočnije od željezne zavjese – dakle i oni nekadašnji nesvrstani – i dalje gledaju kao – tranzicijske države. Stoga i danas imamo statističku zavjesu, koja dijeli dio Europe te se posebno bavi bivšim socijalističkim zemljama (osim DDR-a). I današnja zavjesa se otprilike proteže od Murmanska na sjeveru do Drača na jugu ili od Savudrije na zapadu do istočnog Kazahstana (tj. granice sa Kinom). I zato je ovo izvješće, između ostalog, bitno i za nas u RH.

Zapadni analitičari (iz njihove perspektive) opravdano misle kako se ovih 29 država (srednje i istočne) Europe, Kavkaza i Srednje Azije, još uvijek trebaju gledati odvojeno (npr. od ostatka zapadne Europe), jer i dalje imaju loše komunističko naslijeđe te demokratske deficite. Štoviše, neke države su jasno diktatorske (zna se koja je to posebno), neke autokratske, neke ujedno (tj. posebno označene kao) iliberalne, odnosno hibridne itd. Ljudska prava se u nekim od tih država konstantno krše, a neke krše i prava drugih država. Usprkos pozitivnim vrednotama zapadnog svijeta, naravno, da će u tranzicijskom podneblju pojedince ili organizacije koje surađuju ili prate podatke od Freedom House-a, određeni dio javnosti također gledati kao plaćenike zapada, soroševce i sl. No, krenimo redom.

Metodologija istraživanja

Dakle, predmetno istraživanje se odnosi na 2022.g., sa posebnim autorom, koji je obradio pojedinu državu (npr. za RH to je bio prof. dr. Dario Čepo sa Pravnog fakulteta u Zagrebu, a za neke države su autori – anonimni). Uz konzultacije s autorima izvješća za državu, panelom stručnih savjetnika i grupom regionalnih stručnjaka za ocjenjivanje, Freedom House daje brojčane ocjene za svaku zemlju prema sedam pokazatelja:

1. Nacionalno demokratsko upravljanje: Razmatra demokratske osobine državnog sustava; te neovisnost, učinkovitost i odgovornost zakonodavne, sudske i izvršne vlasti.
2. Izborni proces: Ispituje izbore za nacionalnu izvršnu, tj. zakonodavnu vlast, izborni okvir, funkcioniranje višestranačkih sustava i sudjelovanje građana u političkom procesu.
3. Civilno društvo: Ocjenjuje organizacijsku sposobnost i financijsku održivost građanskog sektora; pravno i političko okruženje u kojem djeluje; djelovanje sindikata; sudjelovanje interesnih skupina u političkom procesu; i prijetnje koje predstavljaju antidemokratske ekstremističke skupine.
4. Nezavisni mediji: Ispituje trenutačno stanje slobode tiska, uključujući zakone kojima se regulira kleveta, uznemiravanje novinara i uredničku neovisnost; rad financijski održivog i neovisnog privatnog tiska; i funkcioniranje javnih medija.
5. Lokalno demokratsko upravljanje: Razmatra decentralizaciju vlasti; odgovornosti, izbor i sposobnost tijela lokalne samouprave; te transparentnost i odgovornost lokalnih vlasti.
6. Pravosudni okvir i neovisnost: Ocjenjuje ustavnu zaštitu i zaštitu ljudskih prava, neovisnost pravosuđa, status prava nacionalnih manjina, jamstvo jednakosti pred zakonom, postupanje s osumnjičenicima i zatvorenicima te poštivanje sudskih odluka.
7. Korupcija: Bavi se percepcijom javnosti o korupciji, poslovnim interesima glavnih kreatora politike, zakonima o objavljivanju financijskih podataka i sukobu interesa te učinkovitosti antikorupcijskih inicijativa.

Ocjene se temelje na ljestvici od 1 do 7, pri čemu 1 predstavlja najnižu, a 7 najvišu razinu demokracije. Ocjena demokracije je točan prosjek sedam pokazatelja i također se izražava kao postotak, gdje 0 predstavlja najnižu, a 100 najvišu razinu demokracije. Na temelju ocjene demokracije, Freedom House svaku državu svrstava u jednu od sljedećih vrsta režima:

1. Konsolidirane demokracije (konačni rezultat 5,01-7,00): Države koje dobiju ovu ocjenu utjelovljuju najbolju politiku i praksu liberalne demokracije, ali se mogu suočiti s izazovima—često povezanim s korupcijom—koji doprinose nešto nižoj ocjeni.
2. Polu-konsolidirane demokracije (4,01-5,00): Države koje su dobile ovu ocjenu su izborne demokracije koje zadovoljavaju relativno visoke standarde za izbor nacionalnih vođa, ali pokazuju slabosti u obrani političkih prava i građanskih sloboda.
3. Prijelazni ili hibridni režimi (3,01-4,00): Države koje dobiju ovu ocjenu tipične su izborne demokracije u kojima su demokratske institucije krhke, a postoje značajni izazovi u zaštiti političkih prava i građanskih sloboda.
4. Polu-konsolidirani autoritarni režimi (2.01-3.00): Države koje su dobile ovu ocjenu pokušavaju prikriti autoritarnost ili se oslanjaju na neformalne strukture moći s ograničenim poštovanjem prema institucijama i praksama demokracije. Oni obično ne uspijevaju ispuniti čak ni minimalne standarde izborne demokracije.
5. Konsolidirani autoritarni režimi (1,00-2,00): Države koje dobiju ovu ocjenu zatvorena su društva u kojima diktatori sprječavaju političko natjecanje i pluralizam te su odgovorni za široko rasprostranjena kršenja osnovnih političkih, građanskih i ljudskih prava.

Agresija na Ukrajinu produbljuje regionalne podjele

Iako su građanski aktivisti i demokratski čelnici nastavili težiti boljem upravljanju diljem ove velike političko – statističke i raznolike regije, konačni rezultati istraživanja bi trebali zabrinjavati sve one koji promoviraju zapadne vrijednosti liberalne demokracije (ukoliko preokrećete očima na spomen riječi kao što su demokracija, ljudska prava, zapadne vrijednosti i sl., vrlo vjerojatno ste pod utjecajem propagande koja dolazi iz istočnjačkih diktatorskih režima, a koji imaju svoje filijale i u našem susjedstvu). Naime, 19. godinu zaredom stupnjevi demokratičnosti opadaju u tranzicijskim državama i to je ono što nas sve sprječava, između ostalog, i u boljem standardu življenja.

Dok diktatorski režim u Moskvi provodi svoju sveobuhvatnu invaziju na Ukrajinu, autokrati u drugim državama su također ustrajali u svom domaćem napadu na preostale ostatke institucionalne neovisnosti u medijima, lokalnoj upravi i posebno civilnom društvu. Ocjene demokracije pale su u 11 od 29 zemalja u izvješću, a (samo) 7 zemalja ima poboljšanja. Ukrajina se nalazi pod konstantnim kinetičkim napadima, koji fizički uništavaju njihovu državu i ljude, ali stupnjevi demokratičnosti pomalo rastu, jer je administracija predsjednika Zelenskog (zasada) čvrsto na putu implementiranja ključnih odrednica i liberalno – demokratskih politika euroatlantskih asocijacija. S druge strane, agresorska Rusija trenutno ima manje fizičkih ruševina, ali demokratsko urušavanje je postojano, štoviše – proživljavaju najveći pad u povijesti ovog istraživanja. Zabilježeni su padovi na pet od sedam tematskih pokazatelja, a ukupna ocjena demokracije zemlje – prosjek sedam pokazatelja – pala je s 1,32 na 1.11, na ljestvici od 1 do 7.

Deset zemalja izvan EU-a, koje su ocijenjene kao hibridni režimi — pozicionirane u sivoj zoni između demokracije i autokracije — primile su više poboljšanja ocjene demokracije, nego pada u 2022. U isto vrijeme, dugotrajni procesi pristupanja EU-u na Zapadnom Balkanu pojačali su razočaranje sa Unijom te dodatno oduzeli moć da bi se potakle reforme. Izazovi povezani s pristupanjem samo su se povećali dodavanjem Bosne i Hercegovine, Moldavije i Ukrajine kao službenih kandidata za članstvo u EU.

Zanimljivo je kako se želje i očekivanja oko pristupanja EU razlikuju u pojedinim državama. Npr. u Ukrajini čak 90% građana smatra kako će članstvo u EU biti na njihovu korist (a 74% ljudi očekuje da će Ukrajina postati članicom EU do 2030.). Također, u Albaniji 89% građana vjeruje u koristi EU (ipak tek 42% očekuje pristupanje EU do 2030.), a u Moldovi imamo oko 63% ljudi koji vjeruje u koristi EU (samo 19% vjeruje u članstvo do 2030.).

Na samom tranzicijskom dnu, poznate autokracije – štoviše, diktature – su ostale zarobljene u začaranom krugu represije i nestabilnosti. Od osam zemalja klasificiranih kao konsolidirani autoritarni režimi, šest je pretrpjelo daljnji pad u svojim ionako katastrofalnim rezultatima mjerenja demokracije. Ruska invazija na Ukrajinu, azerbajdžanski prodor u Armeniju (Nagorno – Karabah je dio Azerbajdžana i to nije sporno, međutim diktatorski režim je direktno napao i Armeniju, koja je, s druge strane, cijelo vrijeme podržavala svoje separatiste na međunarodno priznatom teritoriju Azerbajdžana) i nasilno gušenje prosvjeda u središnjoj Aziji (npr. Kazahstan) ilustrirali su smrtonosne posljedice loše autoritativne vladavine.

Quo vadis BiH i ostatak zapadnog Balkana?

Dok su napadnuta Ukrajina i ugrožena Moldova optimistične u pogledima prema EU, naše bliže susjedstvo je pesimističnije. Naime, na Zapadnom Balkanu brojke su više zabrinjavajuće, jer najniži postotak građana, koji gleda EU kao korisnom je u Srbiji (samo 38% misli da bi članstvo bilo benefit, a tek 32% vjeruje da bi mogli postati članicom do 2030.), dok u BiH, Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori oko polovica građana vjeruje u koristi EU, a nešto više od trećine vjeruje da bi se članstvo moglo dogoditi do 2030. EU dugo vremena nije znala što bi sa Zapadnim Balkanom te se na neke aktere konstantno (krivo) gleda kao na faktore stabilnosti. Autokrat Vučić, po definiciji, ne može biti nikakav faktor stabilnosti, ma koliko god ga neki gurali u tu stranu, a naravno da su veliki dijelovi oporbe u Srbiji još i lošiji. Isto vrijedi i za dionike BiH politike, dok također postoji zabrinutost na drukčiji politički smjer u Crnoj Gori. Naglasimo i kako je Kosovo apliciralo za članstvo u EU, jer njihovi građani i dijele aspiracije za članstvo, no kandidatski status i bilo kakvi pregovori će (nažalost) još pričekati. Naime, Kosovo nisu priznale niti neke EU članice te postoji problem implementacije briselskog sporazuma uz konstantno miješanje beogradskog režima u unutrašnja pitanja neovisne države. Naime, sve se svodi na osnivanje zajednice srpskih općina, koje velikosrbi vide kao oblik teritorijalne autonomije i pravne osobnosti, tj. barem nešto kao srpski entitet u BiH – ovaj put na Kosovu. Naravno da vlasti Kosova na tako nešto ne mogu pristati, a niti EU ne bi smjela podilaziti beogradskom režimu u traženju pravne osobnosti neke administrativne jedinice. Dakle, za stanje demokratskih pokazatelja na prostoru bivše SFRJ, djelomično je odgovorna i sama EU, ali velik dio odgovornosti leži na građanima tih država.

Demokracija u BiH je talac neuspjeha u reformi političkog sustava oktroiranog Daytonskim mirovnim sporazumom, a koji je u svome temelju postavljen na krive noge. Sve manja odlučnost među američkim i europskim čelnicima koji su bili ključni u osmišljavanju ovog sustava osnažila je domaće elite da iskoriste složenost Daytona za vlastitu korist. Kao rezultat toga, građanima BiH nedostaje odgovorna vlast, a u mnogim slučajevima i zaštita njihovih osnovnih prava. Ključne sudske odluke i dalje nisu implementirane, a secesionističke izjave Milorada Dodika, koji prvo sudjeluje u sastancima sa zapadnim čelnicima, a potom uvijek odlazi u Moskvu te ponavlja kremaljski narativ, nažalost dodatno produbljuje probleme ove složene države.

Tako je BiH najslabije ocijenjena zemlja na zapadnom Balkanu i među državama u tranzitnim hibridnim režimima (total score 37/100, tj. democracy score 3.21/7). Bez obnovljenog angažmana u pristupanju transatlantskom savezu, korumpirane elite će nastaviti koristiti državne institucije, a kako bi se osnažile i to – nauštrb temeljnih sloboda građana BiH. Prema svemu sudeći ustavna konstitutivnost naroda će i dalje imati primat naspram pojedinačnih građana i vladavine prava, jer tako su postavljena pravila igre. Međutim, ukoliko visoki predstavnik ima značajne (tzv. bonnske) ovlasti te ukoliko je BiH zapravo međunarodni protektorat, onda za zaostajanje u demokratskim standardima ne možemo kriviti samo korumpirane domaće elite, već i tzv. međunarodnu zajednicu. Zamislimo Zapadnu Njemačku 1973. i da istom upravljaju političari koji negiraju zločine iz WW2 te da međunarodna zajednica (unatoč ovlastima) samo upozorava elite da se ne nalaze na pravome putu.

Naravno, cijeli problem tzv. Zapadnog Balkana je činjenica da (prije svega) Srbija nikada nije doživjela katarzu te da ono što nije uspjela vojnim putem, sada nastavlja na soft power način, kroz koncept tzv. srpskog svijeta (sa uvijek tempiranim izjavama ili čak političkim sabotažama Dodika ili kroz česte eskalacije na sjeveru Kosova, gdje se uz nezadovoljni srpski narod, ponekad nađu i maskirani Wagner-ovci). Slabi rezultati u mjerenju demokracije na ovim prostorima su samo posljedice kontinuiranog nečinjenja ili sporog pridruživanja zapadnim asocijacijama. To je sada vidljivo i na primjeru Crne Gore gdje će politike novog predsjednika države biti vjerojatno jasnije nakon skorašnjih parlamentarnih izbora i formiranja nove vlade – hoće li se začarani krug srpsko-ruskog utjecaja prekinuti ili nastaviti?

Poljska vs. Mađarska (i još neke opasnosti)

Što se tiče iliberalnog populizma, države članice Europske unije krenule su različitim putevima. To se posebno očituje kod dvije države – Poljske i Mađarske. Dok je Poljska na pravoj strani povijesti glede ruske terorističke agresije na Ukrajinu, nažalost na domaćem planu – desno populistički režim stranke Pravo i pravda (PiS) – radi upravo ono što godinama radi i Moskva na svom domaćem terenu – dodatno urušava demokratske institucije te se udaljavaju od zapadnih vrijednosti. Ovdje je i Mađarska – sa iliberalnim režimom kancelara i amaterskog kartografa Orbana – koja nije na pravoj strani povijesti, a gdje se također godinama guše demokratski standardi pa je prikladno stavljena u hibridne režime tranzicijskih država. Zanimljivo je kako se nekadašnje saveznice iz višegradske skupine (V4) imaju nepremostivi jaz u odnosu na Rusiju (netko bi krivo mogao shvatiti da su odnosi tih država prema Rusiji bili jednako dobri do veljače 2022., što ipak nije točno, jer Poljska je oduvijek upozoravala na opasnost sa istoka, jedino što im to nije smetalo u suradnji s Mađarskom) pa je i funkcioniranje V4 skupine dovedena u pitanje. Nažalost, s druge strane, obje te države na domaćem terenu prate loše ruske prakse, gotovo u stopu.

Naime, Poljska je nedavno donijela (mi bismo rekli) protuustavnu mjeru, koja krši osnovna načela vladavine prava. Naime, najvjerojatnije da bi se spriječilo kandidiranje određenih čelnika građanske oporbe (tzv. lex Tusk po bivšem premijeru i kritičaru populističkog režima Donaldu Tusku) na predstojećim izborima, stvara se parlamentarno povjerenstvo (tj. komisija) sa ogromnim izvansudskim ovlastima. Dakle, sumnjivo administrativno (para-sudsko) tijelo, koje će pravnički donositi političke odluke, a čiji članovi neće moći odgovarati za svoje postupke. Takva izvansudska komisija (koja neodoljivo podsjeća na staljinistička vijeća) ima ulogu ukloniti opoziciju iz sudjelovanja u javnom životu. Postoji duboka ironija, tj. paradoks u tome što bi se ta parlamentarna komisija navodno treba baviti istraživanjem ruskog utjecaja u poljskom javnom životu (u razdoblju 2007. – 2022.), a istodobno predviđa stvaranje para-sudskog organa izravno iz putinističke ideologije i recepta (sic!). Poljska možda nikad nije dala kvislinga, ali svakako je počela davati obilježja autokratskih režima.

Prema pokazateljima u istraživanju, Poljska pripada u polu-konsolidirane demokracije. Ista ima total score 59/100 ili 58.93 u postotku demokracije te 4.54/7 u democracy score-u. Doduše, tamo nas ove godine još očekuju izbori pa će istraživanje za 2023. godinu (koje će izaći 2024.) možda biti bolje, a isto vrijedi i za Slovačku, koja se, po svim pokazateljima demokracije, trenutno dobro drži u gornjem domu (rezultat 70/100), međutim postoji opasnost koju bi donijela pobjeda (lijevih i proruskih) populista iz stranke Smer bivšeg premijera Roberta Fica. Slovenija je prošle godine izabrala novu liberalnu vladu te je pri vrhu najboljih tranzicijskih država (bivši premijer Janša se jasno odredio protiv ruske agresije, ali na domaćem planu je provodio populističke politike), a i Češka je sa izborom proeuropskog predsjednika na konstantno dobrom putu (rezultat 76/100) – iako i u svim tim državama postoje populističke opasnosti, koje demokratskim putem mogu doći do (barem dijela) vlasti.

A propos Mađarske, kod kancelara Orbana i njegove stranke Fidesz je sve jednostavno. To je korupcija te uz nju nije potrebno ništa novo izmišljati. Dugogodišnji hibridni režim doveo je do daljnjeg srozavanja demokratskih standarda pa je Mađarska najviše nazadovala u ovome istraživanju (sa 3.68 na 3.57 u democracy score-u i sad je na 43% u postotku demokracije). Kada se živi u državi gdje se zakoni pišu s izričitim agendom ciljanja političke oporbe te ukoliko se novac poreznih obveznika koristi se za propagandu vladajuće stranke, onda znate da takve države (Mađarska, Poljska, nastavi niz…) nisu na pravom putu.

Početkom lipnja 1989., poljski pokret Solidarnost se reklamirao sa posterom na kojem je Gary Cooper u filmu „Točno u podne“. Umjesto revolvera nosio je glasački listić. Poljska je tada glasala za uvođenje demokracije, a danas prosvjeduje za očuvanje demokracije. Također, u isto vrijeme (početkom lipnja 1989.) na dalekom Tienanmenu (Trgu Nebeskog Mira) su krvavo ugušeni demokratski prosvjedi (činjenica koju diktatorski režim u Kini prešućuje, a spominjemo je, jer ista, na dalekom istoku, graniči sa ovim tranzicijskim državama; dakle – sve je povezano). I danas ljudi diljem Europe (i Kine) marširaju u prosvjedima i kontra-prosvjedima. Neki imaju mogućnost biranja na poštenim demokratskim izborima, neki nemaju, a neki se bore i svojim životima, kako im to pravo ne bi bilo oduzeto. Pomognimo onima koji se bore za slobodu.

Za one koji ne znaju, upozoravamo na jednu moguću opasnost koja bi se mogla dogoditi tijekom druge polovice 2024. i prve polovice 2025. Naime, tada bi vlade Mađarske i Poljske, uslijed redovnog rotiranja, mogle uzastopno predsjedati EU-om(!) Dakle, države koje ne poštuju vladavinu prava bi trebale igrati ulogu pravednog predsjedavajućeg moderatora u europskim institucijama. Neki pravni stručnjaci koji poznaju sustav EU-a nam govore kako bi se protiv toga (institucionalno) mogli boriti. Poslušajmo ih.

Na ovome mjestu, uz posebne opasnosti moramo spomenuti i još neke udaljenije hibridne režime. Npr. Gruzija (trenutni rezultat mjerenja je 34/100), koja je nekada bila na proeuropskom i pro-NATO putu, međutim zadnjih godina je na vlasti (naoko neutralni, a zapravo) proruski (hibridni) režim, koji dokida europske vrijednosti. Onaj ruski soft power koji nije mogao djelovati na demokratsku vlast Ukrajine, nažalost itekako djeluje na Gruziju (naglasimo kako se sa Zapada pišu peticije za puštanje bivšeg predsjednika Saakashvilija koji je zatvoren, a vjerojatno i otrovan, u sumnjivom, potencijalno montiranom procesu).

Najbolje vs. najgore države u istraživanju

Dakle, ako pojednostavimo sve pokazatelje, onda možemo države podijeliti u tri osnovne skupine: demokracije, hibridni režimi i autoritarni režimi. 10 država pripada demokracijama, 11 hibridnim režimima te 8 autoritarnim režimima. Ako gledamo još specifičnije u gornjem domu: 6 država su potpuno konsolidirane demokracije (3 baltičke države imaju najbolje ocjene u istraživanju – Estonija ima total score 83 sa 83.33% democracy percentage i 6 od 7 democracy score – a slijede ih Slovenija, Češka i Slovačka), 4 države su polu – konsolidirane demokracije (Poljska, Rumunjska, Bugarska i RH). U hibridne režime pripada Mađarska, zajedno sa državama zapadnog Balkana, Ukrajinom, Moldovom te Gruzijom i Armenijom, dok su autoritarno – diktatorske države (već pogađate) sa najslabijim rezultatima: Rusija, Bjelorusija, Azerbajdžan te ostale post-sovjetske države srednje Azije. Azerbajdžan (ocjena/rezultat 1.07 i 1.19% kod postotka demokracije) i Rusija (1.11 democracy score i 1.79% postotak demokracije). Diktatori su na začelju prema stupnju demokracije, jer oni ionako na samu riječ „demokracija“ gledaju sa prijezirom. Je li Bjelorusija meki trbuh Putinova režima (tj. možemo li tamo očekivati demokratske promjene) ili će se građani tamo i dalje bojati (kako tvrde neki analitičari), ostaje za vidjeti (?).

Albanija, Kosovo, Sjeverna Makedonija, Litva, Slovenija, Armenija i Moldova su u postocima demokracije nešto i napredovale u odnosu na prošlo izvješće, dok su BiH, Crna Gora i Slovačka ponešto nazadovale. Naravno, kako je već naglašeno, države Kavkaza i Srednja Azije, uz njihovog patrona Rusiju (od kojeg, još uvijek, nevješto bježe ili se pokušavaju udaljiti) su posebno nazadovale u rezultatima ispitivanja.

Preporuke Freedom House-a za bolje buduće rezultate

1. Pomoći pobjedi Ukrajine

O čemu se zapravo radi ruskoj terorističkoj agresiji na Ukrajinu? Jednostavno: o (ne)poštivanju teritorijalnog integriteta i suvereniteta nezavisne zemlje, o kršenju ljudskih prava, europskih vrednota, tj. jasnom kršenju međunarodnog poretka i Povelje UN-a. Naš zadatak je ne biti agresor, izbjeći igranje uloge vječne žrtve (sloboda mora biti bolje naoružana od tiranije) i ne biti promatrač. Ne ubijati ljude (kao agresor), ne silovati žene (kao agresor), tj. ne uzimati ono što nam ne pripada (kao agresor) itd. Tu jednostavnu politiku trebaju voditi svi lideri slobodnog zapadnog svijeta i to trebamo ponavljati svaki dan. Ukrajina mora pobijediti. Teroristička kampanja ruskog režima u Ukrajini – sa svojim neselektivnim uništavanjem ukrajinskih gradova, otmicom desetaka tisuća ukrajinske djece i bezobzirna ubojstva ukrajinskih civila — po spill-over efektu, ozbiljno ugrožava demokratske dobitke, koje je, barem dio regije, postigao i obranio od prvog izdanja ovog izvješća 1996. godine. Kako bi demokracija procvjetala u tranzicijskim zemljama, Ukrajina mora pobijediti u ratu koji sada traje više od devet godina – ratu protiv diktatorskog režima u Moskvi. Mudri ljudi kažu: pobjeda je ono što s njom učinimo. Dakle, već sada moramo razmišljati o onome što dolazi poslije pobjede. Vlade i građani širom tranzicijskih zemalja moraju priznati da njihova sloboda i sigurnost ovise o njihovoj solidarnosti, a njihova se solidarnost temelji na zajedničkom pridržavanju demokratskih načela. Tako dugo dok svi ostajemo podijeljeni oko temeljnih pitanja npr. vladavine prava, ostat ćemo ranjivi(ji) na izrabljivanje i atomske hibridne napade sa istoka.

2. Obnoviti predanost demokratskim reformama

Važan nalaz iz ovogodišnjeg izvješća Nacije u tranziciji jest da solidarnost mnogih zemalja s Ukrajinom i prodemokratska vanjska politika nisu bili usklađeni s značajnim naporima da se preokrene demokratsko nazadovanje na domaćem terenu. Zaštita prava, sloboda i trajna sigurnost u regiji ovisit će o zajedničkom poštivanju demokratskih načela, koja se ne smiju zanemariti ni u ratnim uvjetima. Demokratski čelnici trebali bi poduzeti sljedeće korake kako bi ojačali regionalne i međunarodne standarde upravljanja i popravili štetu prouzročenu 19 uzastopnih godina sveukupnog pada: brže integrirati zapadni Balkan u EU i NATO, dati prioritet većoj gospodarskoj integraciji i ulaganjima u zemlje kandidatkinje, biti na oprezu kod alternativnih trgovinskih sporazuma koji potkopavaju proces EU-a (je li tzv. Otvoreni Balkan najbolje rješenje?), financirati inicijative koje se bave institucionalnim problemima, a koji utječu na svakodnevni život, poticati NGO inicijative koje podržavaju demokraciju i ljudska prava, poboljšati koordinaciju u određivanju sankcija (tj. pojedinačne vlade trebale bi blisko surađivati s EU-om na politici sankcija kako bi pokazale jasnu i jedinstvenu predanost održavanju demokratskih vrijednosti na Zapadnom Balkanu).

1. Poduzeti odlučnu akciju kako bi zaustavili napade na demokraciju i vladavinu prava unutar EU-a

Ovo se posebno odnosi na pitanje Mađarske i Poljske. Unatoč različitim stajalištima o ratu u Ukrajini, vlade Poljske i Mađarske su i dalje su dva najgora prekršitelja, kada je riječ o kršenju vladavine prava među državama članicama EU-a u ovoj tranzicijskoj regiji. EU bi trebala nastaviti s naporima uvjetovanja financijske pomoći tim zemljama njihovom usklađenošću s europskim standardima za vladavinu prava i ljudska prava. Npr., trebala bi ostati predana postupku prema članku 7. UEU, čiji je cilj kazniti države članice koje krše zajedničke vrijednosti EU-a suspenzijom određenih prava zajamčenih Ugovorom o Europskoj uniji. Također bi trebali izreći novčane kazne kada je to potrebno za nepoštivanje odluka Europskog suda pravde. Diplomati sa sjedištem u Mađarskoj trebali bi nastaviti surađivati s neovisnim organizacijama, aktivistima, novinarima, odvjetnicima i vođama političke oporbe, pokazujući potporu svojim demokratskim pravima i pojačavajući njihovu legitimnu zabrinutost. SAD i članice EU-a bi trebale istražiti, prema potrebi, dodatne sankcije protiv mađarskih državljana ili stanovnika koji bi mogli pomagati Moskvi u ratnim naporima, kao što je slučaj s američkim sankcijama uvedenim u travnju 2023. protiv visokih dužnosnika International Investment Bank sa sjedištem u Budimpešti, a u trenutnom ruskom vlasništvu.

1. Iskoristiti prilike za poticanje reformi u srednjoj Aziji

Nakon sveobuhvatne invazije Moskve na Ukrajinu 2022., neke vlade Srednje Azije počele su preispitivati svoju ekonomsku i sigurnosnu ovisnost o Rusiji, posebno u svjetlu neprijateljske retorike Kremlja u vezi s njegovom odgovornošću za manjine koje govore ruski u tim zemljama. Njihov demokratski rezultat je još uvijek spor i upitan. Međutim, to demokratskim vladama pruža priliku i da pomognu u oblikovanju – uz širok angažman civilnog društva – budućeg smjera ove pod-regije. Kako bi unaprijedile pitanje demokracije u srednjoj Aziji, zapadne demokracije bi trebale:

• povećati diplomatski angažman s vladama srednje Azije
• povećati korištenje uvjetne pomoći i trgovine kako bi se smanjila ovisnost regije o Moskvi i Pekingu
• povećati financiranje programa koji podupiru nevladine demokratske sudionike

3. Podržati branitelje ljudskih prava

U svim tranzicijskim državama, ali posebno u sredinama s represivnijim okruženjem, branitelji ljudskih prava često su nositelji demokracije te se zalažu za bolju budućnost, unatoč riziku od odmazde ili kazne od strane autoritarnih vlada. Lako je dok ih se zove plaćenicima zapada ili soroševcima, ali kada ti borci za ljudska prava završe u zatvoru ili sa životnim prijetnjama, onda znamo da je točno vrijeme – pet do ponoći. Demokracije bi trebale usvojiti sljedeće navedene mjere kako bi pomogle tim lokalnim akterima dok rade na održavanju temeljnih sloboda u svojim zemljama.

Npr., pružiti financijsku potporu i zaštitu aktivistima i novinarima na prvoj liniji. Demokratske vlade moraju poduzeti dodatne mjere kako bi podržale aktiviste i neovisne novinare, koji rade u nedemokratskim okruženjima, gdje mogu biti izloženi nasilnom političkom progonu, mučenju i uhićenju. Od presudne je važnosti osnažiti građanske inicijative u autoritarnim zemljama i nastojati pozicionirati takve pokrete za uspjeh, a ne uskočiti samo kada su aktivisti u velikoj opasnosti. Unatoč tome, kontinuirano gušenje slobode izražavanja i udruživanja u regiji naglašava stalnu potrebu za diplomatskom i financijskom pomoći za rizične aktiviste i neovisne novinare, bilo da ostaju u svojim matičnim zemljama ili su prisiljeni raditi iz inozemstva. Konkretni koraci mogu uključivati sljedeće: pružati izravne usluge i skrb aktivistima pod prisilom, stvaranje posebne kategorije viza za branitelje ljudskih prava koji su suočeni s neposrednom opasnošću, ograničiti neželjeni učinak sankcija protiv matičnih zemalja tih aktivista, pomoći neovisnim medijima koji služe građanima u autoritarnim zemljama itd.

Za kraj: Lijepa Naša

Nota bene! Nekoliko pokazatelja u mjerenju demokracije koje se odnose na Hrvatsku. U RH se u odnosu na prošlogodišnje istraživanje nisu dogodile promjene u mjerenjima – postotak demokracije iznosi 54.17, a democracy score je 4.25/7. Sigurno kako je ruska agresija na Ukrajinu i pojačala vidljivost nekih domaćih anti-demokratskih pojedinaca i/ili skupina. Naglasimo, moramo biti svjesni kako pobjeda Ukrajine pomaže i da se smanje razne eskalacije u susjedstvu, a to bi trebali shvatiti i domaći akteri koji se prema ruskoj agresiji postavljaju neutralno.

Kao parlamentarna republika, koja redovito održava slobodne izbore RH ima i svoje klasične probleme. Građanska i politička prava općenito se poštuju, iako je korupcija u javnom sektoru ozbiljan problem. Posljednjih godina povećana je zabrinutost zbog prisutnosti krajnje desnih skupina i osoba koje zastupaju diskriminatorne vrijednosti u javnom životu. Iduće godine je u RH tzv. super-izborna godina te kao i ostale polu-konsolidirane demokracije, imamo mogućnost za poboljšanje ili potencijalno nazadovanje.

Zaključno – Hrvatska mora bolje. U smislu polu-konsolidiranih demokracija, slabiji smo od Bugarske, Rumunjske, te također i problematične Poljske. To što je na susjednom području Zapadnog Balkana stanje demokracije puno lošije ne znači da se mi moramo uspoređivati sa tim državama te biti lažno zadovoljni. Trenutni građanski prosvjedi u Srbiji pokazuju koliko je RH ispred tog vremena i prostora, ali naši uzori moraju biti zapadnije (tj. sjevernije). Mi (Hrvati) moramo doći u korak sa prijateljskim državama tipa Slovačka (koja ima svoje deficite) ili susjedna Slovenija (rezultat u mjerenju demokracije 79/100 > 54/100). Ne samo u smislu gospodarstva, već i u smislu (stupnja) demokracije. Naime, kada se unaprijede demokratski standardi (npr. reforma pravosuđa) to bi se trebalo reflektirati i na (bolji) životni standard.

Povezane teme

Mjerenje liberalne demokracije i slučaj Istočne Europe